TREND U FOKUSU
Umjetna inteligencija i religija: povezivanje tehničkih inovacija i vjere
Aco Momčilović
16 min
Umjetna inteligencija širi se nezaustavljivo. Izuzete nisu ni religijske institucije. Svjedoci smo da chatbotovi neumorno odgovaraju na pitanja o vjeri, dok “roboti svećenici” dijele čak i blagoslove. Čini se da tehnologija ulazi sve dublje u prostor koji je donedavno bio isključivo duhovan. Taj neočekivan spoj tehnologije i duhovnosti donosi uzbudljive mogućnosti, ali i otvara ozbiljna etička pitanja. Kako naši vjerski vođe doživljavaju ulogu umjetne inteligencije u razvoju duhovnosti?
Religijske zajednice, tradicionalno oprezne prema novim tehnologijama, nalaze se pred velikim izazovom. Neodgodivo trebaju odlučiti kako uvesti umjetnu inteligenciju radi unaprjeđenja svoga djelovanja, a da pritom ne naruše duhovne vrijednosti koje čine srž njihova poslanja. Recepti još ne postoje. Zapravo, još uvijek veoma malo znamo o praktičnoj primjeni umjetne inteligencije u religijskim okruženjima. To znači da su prijeko potrebna istraživanja koja će što je moguće objektivnije ispitati stavove vjernika i vjerskih vođa o njihovu doživljaju i primjeni umjetne inteligencije. Pritom cilj ne bi trebao biti glorificirati tehnologiju, nego ponuditi uravnoteženo razumijevanje njezine uloge u religijskom životu – uz podatke, analizu i jasne preporuke za budućnost.
Umjetna inteligencija na spoju vjere i tehnologije
U posljednjih nekoliko godina pojavio se rastući broj istraživanja koja proučavaju recipročnost vjere i umjetne inteligencije. S tehničke strane, istraživači bilježe sve više primjera primjene umjetne inteligencije u vjerskoj praksi. Alati umjetne inteligencije koriste se u proučavanju svetih tekstova, za prevođenje i očuvanje doktrinarne dosljednosti u podučavanju. Primjerice, projekt Bible koristi umjetnu inteligenciju kako bi pomogao ljudima da razumiju biblijske priče i povežu ih sa svakodnevnim životom (Vaughan i sur., 2025.). U različitim religijama pojavljuju se mobilne aplikacije koje vode korisnike kroz molitve, rituale ili personalizirani duhovni sadržaj. Postoje i eksperimenti s “robotskim propovjednicima”, od budističkog robota u Japanu do robota koji dijeli blagoslove u njemačkoj crkvi (Trotta i sur., 2024.). Umjetna inteligencija omogućava nam stvaranje virtualnih zborova i “pametnih” ispovjedaonica, automatizirano vođenje evidencije o članovima zajednice ili praćenje prisutnosti vjernika. Ukratko, tehnološki alati osiguravaju učinkovitije upravljanje zajednicom i bolji pristup “religioznim obrazovnim” sadržajima. Sve to pokazuje koliko brzo umjetna inteligencija ulazi u vjerski prostor, ne da bi ga zamijenila, nego da bi ga (prema nekima) upotpunila.
S druge strane, zagovornici socioloških i etičkih pitanja upozoravaju na potrebu postavljanja granica. Znanstvenici i vjerski vođe naglašavaju da svaka primjena umjetne inteligencije u religijskom kontekstu mora počivati na zaštiti ljudskog dostojanstva i očuvanju temeljnih vrijednosti (Holy See, 2025.). Primjerice, tako je Vatikan nedavno objavio smjernice prema kojima se umjetna inteligencija treba procjenjivati kroz prizmu ljudskog bratstva i poštovanja (Holy See, 2025.). Zanimljivo je da se u javnim raspravama o umjetnoj inteligenciji često koristi religijska simbolika. Umjetna se inteligencija prikazuje kao svemoguća, sveznajuća ili čak “spasiteljska”, a vrlo popularne su i pretpostavke o općoj umjetnoj inteligenciji ili superinteligenciji. Istraživači upozoravaju da takvi narativi mogu zamagliti teološku jasnoću i stvoriti lažnu sliku o prirodi i svrsi tehnologije (Yao, 2024.).
Znanstvene su studije sve više usmjerene na otkrivanje kako vjernici doživljavaju umjetnu inteligenciju. U jednoj poljskoj studiji pokazalo se da religioznije osobe imaju rezerviraniji stav prema aplikacijama za molitvu, jer strahuju da bi tehnologija mogla zamijeniti osobni čin molitve. Ipak, isti rad bilježi da su stariji vjernici (između 55 i 65 godina života) pokazali iznenađujuće velik interes za takve aplikacije ako su one imale jasnu duhovnu svrhu (Vaughan i sur., 2025.). Drugim riječima, ako umjetna inteligencija pomaže u nečemu što vjerniku ima smisla, dobna granica prestaje biti prepreka.
Druga istraživanja pokazuju i suptilniji odnos između vjere i povjerenja u tehnologiju. Tako je eksperimentom utvrđeno da su vjernici skloniji prihvatiti preporuke umjetne inteligencije ako su prethodno bili podsjećani na Boga (Cutright i sur., 2023.). Očito, religiozni kontekst može ublažiti nepovjerenje prema tehnologiji. Isto sugerira da vjera i tehnologija nisu nužno suprotstavljene, već da pod određenim okolnostima mogu djelovati sinergijski. Mogli bismo reći da je postojeća literatura umjereno optimistična. Stvoren je svojevrstan konsenzus da umjetna inteligencija može biti koristan alat za religijsko obrazovanje, upravljanje i komunikaciju, ali pritom treba biti korištena s oprezom, pod etičkim nadzorom i s dubokim razumijevanjem strahova i potreba vjernika (Trotta i sur., 2024., Yao, 2024.).
Ponašajni i organizacijski aspekti umjetne inteligencije u religijskim institucijama
Uvođenje umjetne inteligencije u religijske institucije nije samo pitanje tehnologije. Ono zadire duboko u kulturu, teologiju i ljudske odnose. Klasični modeli prihvaćanja tehnologije poput široko prihvaćenog TAM-a (engl. Technology Acceptance Model) mogu nam pomoći u razumijevanju cjelokupnoga procesa. Prema poznatim nam modelima, ključni čimbenici koji određuju hoće li ljudi prihvatiti novu tehnologiju jesu njezina korisnost, jednostavnost upotrebe i postojanje podrške u okruženju. Na to se nadovezuju i osobne značajke korisnika – iskustvo, dob, pa čak i religioznost. Tako, u vjerskom kontekstu, percipirana korisnost znači koliko dobro umjetna inteligencija pomaže ispuniti samu misiju institucije: obrazovanje, pastoralnu brigu i dobrobit zajednice. Jednostavnost upotrebe često ovisi o tome posjeduje li svećenstvo dovoljno znanja i samopouzdanja za korištenje tehnologije. U brojnim studijama primjećuje se isti obrazac – nedostatak tehničkih vještina kod starijeg klera usporava primjenu novih alata, čak i kada za to postoji interes. Zanimljivi su i nalazi vijetnamske studije (Tran i Nguyen, 2021.) koja je pokazala da religiozni stavovi mogu utjecati na prihvaćanje tehnologije: ako se umjetna inteligencija doživljava previše “svjetovnom”, odbacuje se čak i kad su praktične koristi očite.
Religijske institucije često djeluju unutar vrlo stabilnih i hijerarhijskih struktura. Takve su organizacije po prirodi konzervativne jer im je identitet vezan uz tradiciju i autoritet. Svaka promjena koja bi mogla ugroziti doktrinarni nadzor ili odnos između duhovnog vođe i vjernika nailazi na otpor, a povjerenje u automatizaciju, pokazuje literatura, pritom igra ključnu ulogu. Svećenici i vjernici ne žele da stroj donosi moralne odluke ili tumači svete tekstove bez nadzora. Umjetna inteligencija nema dušu ni savjest pa joj ne možemo povjeriti zadatke koji traže duhovno rasuđivanje. Pri razmatranju pitanja morala, više vjerujemo ljudima nego tehnologiji; isto još više vrijedi za religijska pitanja. Ipak, kad se umjetna inteligencija predstavi kao alat koji radi pod etičkim nadzorom i u skladu s vjerskim naukom, povjerenje se povećava (Vaughan i sur., 2025.).
Važnu prepreku primjeni umjetne inteligenciji čini i razlika u resursima i spremnosti. Velike gradske župe i vjerske zajednice imaju više tehničkih mogućnosti i mladih suradnika koji poznaju digitalne alate, dok manje župe često nemaju ni infrastrukturu ni stručnjake. Sličan obrazac vidimo i u gospodarstvu – velike, digitalno zrele organizacije brže usvajaju umjetnu inteligenciju, dok male ostaju na razini pilot-projekata (McKinsey, 2023.).
Kako bi koristile umjetnu inteligenciju, religijskim institucijama treba plan, jasno definirani ciljevi i edukacija svećenstva. Uspješna primjena umjetne inteligencije u crkvi ili džamiji zahtijeva i promjenu načina razmišljanja – strojno oponašanje ljudske inteligencije treba doživjeti kao pomoć u misiji, a ne prijetnju vjeri. Kao što u poslovnom svijetu digitalnu transformaciju vodi vizionarski direktor, tako su i u religijskim institucijama potrebni lideri koji razumiju da tehnologija može služiti vjeri ako se koristi s poštovanjem. Hoće li tako nešto stvarno biti moguće i u praksi, tek ćemo vidjeti.
Važno je i postupno uvođenje. Pandemija COVID-19 pokazala je da vanjski pritisci mogu ubrzati promjene – online mise i prijenosi molitvi normalizirali su tehnologiju u vjerskom prostoru, a slično se sada događa s umjetnom inteligencijom. Međureligijski forumi, javne izjave vjerskih autoriteta i suradnje s tehnološkim tvrtkama ubrzavaju proces. No granice su barem za sada (nekima) jasne: administracija i obrazovanje – da, liturgija i doktrina – ne. Koliko vremena će trebati da se to promijeni?
Stavovi katoličkog i muslimanskog svećenstva o umjetnoj inteligenciji
Kako bi mogli vjerodostojnije raspravljati o predmetnoj problematici, provedeno je anketno istraživanje među vjerskim vođama u Republici Hrvatskoj (43 katolička svećenika i 42 islamska imama). Ispitanicima su postavljena 23 pitanja o razumijevanju, korištenju i stavovima prema umjetnoj inteligenciji. Glavni usporedni rezultati prikazani su u sljedećoj tablici.
Razumijevanje i interes za edukaciju
Znanje o umjetnoj inteligenciji obiju skupina ograničeno je, iako je prisutna velika želja za učenjem. Većina katoličkih svećenika (njih 85%) procijenila je svoje znanje kao osnovno ili umjereno, dok su islamski imami (njih 80%) iskazali visok interes za radionice i edukacije. To upućuje da prepreka nije nedostatak volje nego nedostatak informacija.
Trenutna primjena umjetne inteligencije
Upotreba u svakodnevnom radu još je ograničena, ali se povećava. U Katoličkoj crkvi četvrtina svećenika koristi umjetnu inteligenciju (uglavnom za prijevode, pretraživanje sadržaja ili pisanje tekstova). Kod islamskih imama situacija je slična jer tek nekolicina (oko 20%) u svom radu rabi umjetnu inteligenciju. Oni koji ju ipak primjenjuju, kao glavne koristi ističu lakšu organizaciju rasporeda, automatsko slanje obavijesti i pripremu propovijedi.
Stavovi prema umjetnoj inteligenciji u tumačenju vjere i obredima
Kad je riječ o interpretaciji svetih tekstova i vođenju bogoslužja, stavovi su oprezni do negativni. Svećenici i imami priznaju da umjetna inteligencija može brzo pretražiti izvore ili analizirati pojmove, ali ne vjeruju da može samostalno tumačiti sveto pismo. Rijetki bi među njima (manje od 10%) dopustili takvu upotrebu umjetne inteligencije bez ljudskog nadzora.
Dobiveni rezultati pokazuju da su teolozi svjesni prisutnosti umjetne inteligencije i žele se educirati za primjenu iste – ne zato da postanu programeri, nego da razumiju kontekst i mogu sudjelovati u donošenju odluka. U tom smislu, trening o etičkim pitanjima primjene umjetne inteligencije, suradnja s tehničkim stručnjacima ili pisani priručnici mogli bi biti prvi korak.
Važna je i spoznaja da svećenici na umjetnu inteligenciju gledaju kao na pomoćnika koji ubrzava pristup i obradu informacija, ali ne i kao na zamjenu koja bi smjela govoriti umjesto čovjeka. Više od 80% ispitanog klera ne želi da algoritam preuzme duhovne zadatke i ulogu svećenika (npr. uključenost u sakramente, misna čitanja i držanje propovijedi) ili imama (npr. tumačenje Kur'ana bez nadzora učenjaka) te smatra da umjetna inteligencija ne može zamijeniti duhovno prosuđivanje. Gubitak “ljudskog dodira” i pogrešne teološke interpretacije vide kao najveće rizike. S druge strane, zanimljivo je da je nekolicina ispitanika ipak spomenula mogućnost korištenja umjetne inteligencije kao pomoć u administrativnim poslovima ili u tehničkim aspektima obrade (npr. izboru pjesama, osvjetljenju, zvučnosti ili prijevodima propovijedi). Takvi prijedlozi pokazuju da tehnologija može poboljšati iskustvo vjernika, ali samo ako ostane u pozadini i unutar okvira.
Na što nas (ne) upućuju brojke
Prikazani rezultati podržavaju teoriju difuzije inovacija (Rogers, 2003.). Svaka nova tehnologija (pa tako i umjetna inteligencija) prolazi kroz isti ciklus: mali broj ranih entuzijasta, zatim većina koja čeka dok se ne pokaže korisnost, i naposljetku oni koji se tehnološkom napretku odupiru do samog kraja. U religijskim institucijama trenutno vidimo srednju fazu – radoznalost bez masovne primjene. Većina klerika priznaje da ih umjetna inteligencija fascinira, ali ne razumije dovoljno kako funkcionira i upravo zato su tehnička i etička edukacija presudne.
Najzanimljivijim smatramo to što su obje zajednice pokazale želju za učenjem, ali i jasno postavile granice koje ne žele prijeći. Taj “uvjetni optimizam” vrlo je zdrav – pokazuje da religijske institucije nisu zatvorene prema inovacijama, nego traže način kako se uklopiti u svoj svijet bez gubitka autentičnosti. Vjerski vođe svjesni su prisutnosti i važnosti tehnologije. Razumiju da umjetna inteligencija može donijeti korist poput uštede vremena, lakšeg pristupa vjernicima, sustavne pomoći u pripremi kateheza ili u vođenju arhive. Istovremeno, vrlo su oprezni i postavljaju jasne “ograde” kada dodiruje doktrinu ili obrede, jer samo jedna teološka pogreška može prouzročiti veliku štetu i gubitak povjerenja vjernika. Zato smatramo potrebnim da religijske institucije razviju vlastite mehanizme nadzora i zaštite – komisije koje provjeravaju točnost sadržaja, barem u ovoj fazi tehnološke razvijenosti i sklonosti halucinacijama raspoloživih modela umjetne inteligencije.
Pitanja koja nismo kvantitativno istražili moguće je komentirati logički i iskustveno. Možda je najvažnije ne zanemariti društveni utjecaj religijskih institucija. Vjernici često mijenjaju mišljenje kad vide ili čuju da njihovi vjerske vođe uspješno koriste tehnološke novitete. Dovoljno je da ugledni svećenik tijekom propovijedi kaže da mu umjetna inteligencija pomaže u radu, dobar dio prisutnih vjernika počet će slično razmišljati. S obzirom da među vjernicima imamo ne samo zaposlenike nego i menadžere i vlasnike poslovnih subjekata, ono što rade religijske institucije itekako ima (neizravan) utjecaj na praksu samih poslovnih organizacija. Svojim primjerom religijske institucije imaju priliku pokazati da se inovacija i tradicija ne moraju sukobljavati. Budemo li umjetnu inteligenciju koristili razumno i s moralnim kompasom, vjera može (p)ostati putokaz kako tehnologija može služiti čovjeku, a ne obrnuto. Svakako ne trebamo zaboraviti ostavštinu pape Franje koji nas je sve uputio da “umjetna inteligencija može biti koristan alat, ali ne može posjedovati duh” (Francis, 2025.).
IZVORI I PREPORUKA
Cutright, K. M., Zhang, Y. i Kim, H. (2023). When God Meets AI: Religious Salience and Trust in Artificial Intelligence. Proceedings of the National Academy of Sciences, 120(41), e2310548120.
Francis, P. (2025). Message on Artificial Intelligence and Human Dignity. Vatican Press.
Holy See (2025). Rome Call for AI Ethics – Updated Guidelines. Pontifical Academy for Life.
McKinsey (2023). AI Adoption Advances, but Foundational Barriers Remain. McKinsey Insights.
Tran, N. i Nguyen, T. (2021). Preliminary Research on the Social Attitudes toward AI’s Involvement in Christian Education in Vietnam. Religions, 12(3), 208.
Trotta, A., Vaughan, C. i Yao, J. (2024). Wisdom of the Heart: A Contemporary Review of Religion and AI. Religions, 16(7), 834.
Vaughan, C., Yao, J. i Trotta, A. (2025). Religion and Artificial Intelligence: Sociotechnical and Ethical Perspectives. Journal of Contemporary Religion and Technology, 41(2), 112-130.
Yao, J. (2024). AI Ethics and Religion: Preserving Human Values in the Age of Automation. Berlin: Springer.
Aco Momčilović je psiholog i istraživač umjetne inteligencije koji se bavi odnosom tehnologije, društva i etike. Predavač je na Veleučilištu Baltazar i ima poziciju u IPMA-i kao Global Head of AI Special Interest Group. Suosnivač je Global AI Ethics Institute i edukator u području umjetne inteligencije, koji sustavno istražuje kako organizacije i pojedinci razumiju i prihvaćaju nove tehnologije.