Unatoč nikad višim rashodima, često se ističe da glavni problem leži u prihodnoj strani. Treba imati na umu da se hrvatsko zdravstvo financira dijelom iz obveznog doprinosa za zdravstvo (16,5% na plaću), a dijelom iz državnog proračuna. Međutim, i dalje ostaje problem da tek oko 43% stanovništva financira doprinose za cijelu populaciju, što upućuje na snažnu ovisnost sustava o relativno užem krugu zaposlenih (HZZO, 2025.). Ukupni prihodi iz doprinosa činili su u 2024. godini 80% proračuna HZZO-a, proračunska sredstva sudjeluju s oko 13%, dok su ostali izvori osigurali 7% prihoda. Prevedeno na apsolutne iznose, tijekom 2024. godine hrvatsko javno zdravstvo raspolagalo je s 5,94 milijarde eura prihoda, što je za 16% više nego 2023. i 32% više u usporedbi s 2022. godinom. Navedeni iznosi i struktura prihoda u kombinaciji s rastućim rashodima doveli su do situacije u kojoj hrvatski zdravstveni sustav više nije održiv.

“Zdravstveni” problemi hrvatskog zdravstva

Do trenutno duboke krize hrvatskog zdravstva nije došlo preko noći. Ona nije rezultat jednog, već predstavlja kumulativnu posljedicu čitavog niza (ne)povezanih problema. Jedan od njih jest nedovoljna prilagodba bolničkog sustava napretku medicine koji omogućuje pružanje ambulantnog i liječenja kroz dnevnu bolnicu umjesto stacionarnog (bolničkog) liječenja. Dodatno, nedostatak povjerenja u primarnu zdravstvenu zaštitu dovodi često do nepotrebnih upućivanja na više i ujedno skuplje razine zdravstvene djelatnosti. To upućuje na potrebu jačanja i reorganizacije ambulantne skrbi izvan bolnica, što bi prema mišljenju Međunarodnog monetarnog fonda (IMF, 2025.) moglo biti troškovno učinkovitije te smanjiti regionalne nejednakosti i nepodmirene zdravstvene potrebe.

Dodatni uzrok problema čini dinamika plaćanja hrvatskog bolničkog sustava. Naše bolnice mjesečno naruče lijekove novčane protuvrijednosti od oko 100 milijuna eura, ali uspijevaju platiti tek oko 60 milijuna. Tako preostali iznos od 40 milijuna eura ostaje nepodmiren i prelazi u nove dugove prema veledrogerijama (Dodig, 2025.). Takav je obrazac dugoročno neodrživ i stvara stalni pritisak na državni proračun koji periodično sanira dugove. No, zbog izostanka strukturnih reformi, praksa se iz godine u godinu ponavlja (sličnu smo “rupu bez dna” već vidjeli na primjeru hrvatskih brodogradilišta). Primjerice, HZZO je u 2024. godini isplatio bolnicama 131 milijun eura namjenske pomoći za podmirenje dospjelih obveza prema dobavljačima lijekova, potrošnog i ugradbenog medicinskog materijala, dok je godinu ranije izdvojeno oko 166 milijuna eura. Unatoč tome, početkom 2025. godine ukupne obveze zdravstvenog sustava iznosile su oko 686 milijuna eura, od čega se oko 161 milijun eura odnosio na dospjele obveze (većinom za lijekove na recepte), što pokazuje kako nema značajnog pomaka u smanjivanju dospjelih dugova (HZZO, 2025.).

Iako su financijski gubitci sveprisutni, podatci jasno pokazuju da su bolnice najveći generator dugovanja u zdravstvu te ključni izvor financijske neodrživosti sustava. S obzirom na to da bolnička zdravstvena zaštita čini oko polovice ukupnih troškova zdravstva (2024. godina), reforme bolničkog financiranja mogle bi imati najveći potencijal stabilizacije sustava. Trenutno se one financiraju na temelju ugovora s HZZO-om kojima su definirani očekivani opseg usluga i visina sredstava. Međutim, ovakav model ne potiče učinkovitost niti osobito nagrađuje bolje rezultate, jer se sredstva najčešće povećavaju linearno svim ustanovama iste kategorije. Ključni je strukturni problem što ugovorena sredstva često nisu dovoljna za pokriće stvarnih troškova poslovanja bolnica. Iako su zakonom obvezne pružati zdravstvenu zaštitu svim osiguranicima, bolnice su troškovni centri koji ne mogu utjecati na visinu odobrenih prihoda. U praksi najprije pokrivaju troškove rada i dio materijalnih troškova, dok se ostale obveze akumuliraju te povremeno saniraju naknadno odobrenim proračunskim sredstvima. Nakon obračuna s HZZO-om, računi iznad ugovorenog limita ostaju nenaplaćeni i vraćaju se bolnici.

Dodatni je izazov dug bolnica prema HZZO-u koji proizlazi iz razlike između ugovorenih sredstava i stvarno pruženih usluga. Iako taj dug ne povećava ukupne financijske obveze sustava jer se rješava dogovorom, bolnice nadoknađuju neizvršeni rad u kasnijem razdoblju. To je bilo osobito vidljivo tijekom pandemije COVID-19. Neke bolničke zdravstvene ustanove jednostavno nisu ispostavile dovoljno računa za izvršeni rad kojima trebaju pokriti avansno doznačena sredstva. Takva potraživanja HZZO-a prema bolnicama za neizvršeni rad za 2024. godinu iznosila su čak 124,5 milijuna eura (HZZO, 2025.). Kao jedno od rješenja problema u bolničkom sustavu nameće se fleksibilniji model financiranja temeljen na stvarno izvršenom poslu, čime bi se bolje vrednovao rad bolnica, a uspješnije ustanove dobile snažniji poticaj za unaprjeđivanje usluga.

Kadrovska križaljka hrvatskog zdravstva

Paradoks našeg javnog zdravstva leži u činjenici da Republika Hrvatska danas ima najviše liječnika po stanovniku u svojoj povijesti. Prema podatcima HZJZ-a, u 2024. godini imali smo 16 550 doktora medicine ili oko 4,3 liječnika na tisuću stanovnika (HZJZ, 2025.). Još se oko njih 750 odlučilo za rad uz mirovinu pa je konačan broj liječnika angažiranih u zdravstvu blizu 17 200, a sve manji broj liječnika odlazi u inozemstvo (HLK, 2025.).

U proteklih pet godina (2021.-2025.) specijalizaciju je započelo 3000 doktora medicine što je oko pet puta više nego u prethodnom petogodišnjem razdoblju (2016.-2020.) kada ih je bilo samo 565. Trenutačno je na specijalizaciji u Republici Hrvatskoj oko 3600 liječnika (HLK, 2025.) što predstavlja dobar zalog za budućnost javnog zdravstva! Dakle, iako svakodnevno slušamo kako u zdravstvu nedostaje liječnika, dostupne brojke ipak ruše taj mit.

Ono što brojke ne govore, a što osjećaju osiguranici kada traže zdravstvene usluge, jest vrlo asimetričan raspored specijalizacija kojeg su oblikovale prethodne zdravstvene administracije i koji je u pravilu najviše pogodio djelatnost primarne zdravstvene zaštite. Zato se danas suočavamo s kroničnim nedostatkom pedijatara i liječnika specijalista obiteljske medicine, čak i u velikim urbanim središtima, što je do prije desetak godina bilo nezamislivo. Kako li je tek u ruralnim sredinama, gdje je u nekima liječnik obiteljske medicine dostupan jednom tjedno ili do njega treba putovati, i to često neadekvatnim (nepostojećim) javim prijevozom? Nažalost, (ne)dostupnost zdravstvene zaštite i prisutne nejednakosti koje sve više produbljuju jaz između ruralnih i urbanih dijelova Lijepe naše ili između osoba različitog socioekonomskog statusa, jasno govore o anomalijama u našem zdravstvenom sustavu.

Problem neravnomjerne raspodjele specijalizacija prepoznala je aktualna zdravstvena administracija koja nastoji ograničiti broj specijalizacija vezanih za bolnički sektor, a povećati broj onih koje su prijeko potrebne primarnoj zdravstvenoj zaštiti (obiteljska medicina, pedijatrija i ginekologija). Ublažavanju problema nedostatka liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti pomažu i brojne mjere lokalnih vlasti koje, premda još uvijek ograničene, u nekim se sredinama (npr. Istarska, Bjelovarsko-bilogorska i Zagrebačka županija) pokazuju osobito uspješnima.

Zaključno mišljenje

Na razini EU, Republika Hrvatska i dalje izdvaja vrlo malo za zdravstvo, tek oko 2000 eura po stanovniku, što je značajno ispod europskog prosjeka od 3850 eura, a posebice daleko od prosjeka skandinavskih (4500 eura) i zapadnoeuropskih zemalja (4900 eura). To znači da, iako ulažemo više nego ikada, objektivno ulažemo znatno manje od većine europskih zemalja, dok su istovremeno potrebe – zbog demografskog starenja, razvoja medicinske tehnologije i povećanih očekivanja pacijenata – sve veće. Stoga je jasno da se paradoks “nikad više novca, a nikad slabija učinkovitost” ne može objasniti samo apsolutnim iznosima. On proizlazi iz snažnog rasta cijena zdravstvene skrbi, tehnoloških inovacija i kadrovskih potreba koje prate globalne trendove, dok prihodi sustava ne rastu istim intenzitetom. Sustav istodobno nosi veliki teret demografskih kretanja i specifičnosti hrvatskog tržišta rada. Kumulativno, to dovodi do trajne percepcije financijske krize – percepcije koja je, gledano kroz brojke, blizu realnosti.

S druge strane, percepcija krize liječništva ne može se opravdati raspoloživim podatcima. Imamo više liječnika nego ranije. Otvaraju se nove specijalizacije, a značajno je smanjen i odljev liječnika u inozemstvo, pogotovo nakon pandemije COVID-19 (HLK, 2025.). Istina, naše društvo demografski stari pa raste i potražnja za zdravstvenom uslugom. No, prije svega trebamo se uhvatiti u koštac s organizacijskim problemima i neadekvatnim planiranjem ljudskih resursa koji su nas doveli do sadašnje situacije. To se prije svega ogleda kroz nedostatak liječnika određenih specijalizacija koje onda dovode do stvaranja uskih grla u sustavu (npr. specijalista nuklearne medicine, pedijatrije, obiteljske medicine).

Iako se već godinama opetovano ističe nužnost integracije i bolje suradnje svih razina djelatnosti zdravstvene zaštite da bi se povećala efikasnost sustava i poboljšale zdravstvene usluge, veći pomaci su izostali. Štoviše, broj godina koje prosječan hrvatski građanin provede u dobrom zdravlju – mjeren brojem zdravih godina života ili očekivanim trajanjem života prilagođenim zdravlju – relativno je nizak te se tijekom proteklih desetljeća dodatno smanjivao.

Možda je vrijeme da se svi zajedno osvijestimo da problem zdravstva nije zdravstvene nego primarno ekonomske prirode. Isto su nedavno prepoznale neke od naših visokoobrazovnih institucija koje čelnicima i rukovoditeljima u zdravstvenim organizacijama nude specijalizirano formalno ekonomsko obrazovanje. Naime, biti izvrstan liječnik samo po sebi ne znači (niti ne treba podrazumijevati) biti i kompetentan menadžer u zdravstvu.