Znanstveni i stručni doktorati

Ako pažljivo promotrimo sustave doktorskog obrazovanja na globalnoj razini, primijetit ćemo da određeni broj zapadnih zemalja razlikuje doktorate znanosti (PhD, Doctor of Philosophy) i stručne doktorate (engl. Professional Doctorate). U poslovnoj ekonomiji, završetkom potonjeg stječe se titula Doctor of Business Administration (DBA). Oba oblika doktorata čine najviši formalni stupanj obrazovanja i u tom su smislu ekvivalentni. Međutim, kod potonjega veći je naglasak stavljen na aplikativni doprinos istraživanja kroz analizu postojećih znanja, teorije ili metodologije (s ciljem unaprjeđenja prakse u struci od interesa). Nije presudan razvoj novih koncepata i teorija, kao što se to očekuje završetkom znanstvenog doktorata.

Koncept stručnog doktorata zasad nije zaživio na ovim prostorima. Hrvatski zakonodavni okvir (vidjeti Zakon o akademskom i stručnom nazivu i akademskom stupnju, NN br. 123/2023.) ne prepoznaje akademsku titulu DBA, a trenutno u Republici Hrvatskoj nije moguće ni akreditirati stručni doktorski studij iz poslovne ekonomije. Osim što ne postoje regulatorni i infrastrukturni uvjeti, upitna je i potreba razvijanja paralelnih znanstvenih i stručnih doktorskih studija za tržišta veličine hrvatskoga.

Doktorski studij i poslovna praksa

Neovisno o zakonskim mogućnostima, u Republici Hrvatskoj i u inozemstvu već dugo je vidljivo kako (znanstveni odnosno sveučilišni) doktorski studiji ekonomije i poslovne ekonomije nisu rezervirani samo za polaznike iz akademskog sektora (mlade istraživače na fakultetima, poslovnim školama i znanstvenim institutima). Stručnjaci iz prakse, čak i oni s dugogodišnjim radnim iskustvom, postaju sve više zainteresirani za doktorsko obrazovanje. Posljednji dostupni podatci (za akademsku godinu 2023./2024.)  navode da je na doktorskim studijima iz znanstvenog polja ekonomije u Republici Hrvatskoj upisano 275 studenata (od čega 62,9% žena), pri čemu je najzastupljenija dobna skupina polaznika između 30 do 45 godina života (52,7%). Izuzmemo li one koji rade u djelatnostima obrazovanja i sustavu znanosti (kategorija stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti), okvirno možemo zaključiti da svaki drugi polaznik dolazi iz prakse (Državni zavod za statistiku, 2025.). Čemu dugujemo takvu tendenciju, posebice kada smo svjesni već spomenutoga pada značaja formalnog obrazovanja?

Znanstvena ekonomska istraživanja i praktična gospodarska zbivanja međusobno se isprepliću. Teorijski modeli služe kao temelj za razumijevanje i predviđanje makroekonomskih i mikroekonomskih trendova, dok empirijski podatci i gospodarska iskustva istodobno potiču preispitivanje teorijskih pretpostavki akademskih modela te njihov daljnji razvoj. Povezanost znanosti i prakse posebno je izražena u poslovnoj ekonomiji. Koncepti razvijeni u akademskoj literaturi izravno usmjeravaju poslovne odluke, dok povratna iskustva iz biznisa doprinose usavršavanju analitičkih alata i teorijskih koncepata. Možemo sa sigurnošću reći da ekonomska znanost i poslovna praksa čine dva lica iste medalje, a doktorski studij objema daje posebnu vrijednost.

Odabir teme doktorskog rada srodan je tržišnom pozicioniranju poduzeća. Baš kao što uspješan poduzetnik temeljito istražuje tržište i potencijalnu potražnju za svojim proizvodom i uslugom, tako i doktorand uči kako istražiti postojeću literaturu o odabranoj temi te pozicionirati se na način koji mu omogućuje ostvarivanje znanstvenog doprinosa. Nadalje, znanstvene metode komplementarne su poslovnim procesima. Metode uzorkovanja koje uče i primjenjuju doktorandi istovjetne su i široko primjenjive u raznim područjima poslovne ekonomije, posebice marketingu i menadžmentu. Isto vrijedi i za kvalitativne metode istraživanja, posebice intervjue i fokus grupe. Kvantitativna statistička i ekonometrijska znanja, uključujući i metode strojnog učenja, relevantni su i lako primjenjivi u poslovnoj analitici, poslovnom prognoziranju ili kod analize rizika.

Baš poput biznisa, suvremena znanost uvelike je projektno orijentirana. Uzmimo za primjer proces izrade doktorskoga rada. Sastoji se od više koraka, a to su: pronalazak teme i problema istraživanja u suradnji s mentorom; istraživačke radionice na kojima doktorandi dobivaju komentare za poboljšanje prijave od iskusnijih istraživača; formalna prijava teme; istraživački proces prikupljanja, obrade i interpretacije podataka; pisanje doktorskog rada te konačno javna usmena obrana istoga. Prethodno neodoljivo podsjeća na konceptualizaciju poslovnog projekta, oblikovanje konzultantske studije ili, primjerice, prijavu na neki od natječaja europskih fondova koji su u posljednje vrijeme motor zamašnjak našega gospodarstva.

Ne radi se, dakle, samo o tome da stručnjaci iz prakse upisuju doktorski studij radi osobnih, intrinzičnih motiva poput karijernog napredovanja ili intelektualne znatiželje (Molla i Cuthbert, 2019.). Baš suprotno, kroz doktorski studij polaznici razvijaju vještine kritičkog promišljanja, analitičke sposobnosti, uče interdisciplinarno pristupati rješavanju problema te bivaju izloženi pristupu odlučivanju temeljenom na dokazima. Primjena analitičkog instrumentarija tijekom doktorskog obrazovanja omogućava im razvoj kompetencija koje su vrlo cijenjene i poželjne u poslovnoj praksi. Kvalitetan doktorski studij pretvara specifična praktična iskustva polaznika u znanja koja vrijede i izvan konteksta pojedinih poduzeća te kreira intelektualni i profesionalni kapital koji je trajan i neotuđiv.

Stručnjaci iz prakse s doktorskim obrazovanjem, najčešće se žele aktivnije uključiti i u proces prenošenja znanja budućim naraštajima ekonomista, baviti se konzultantskim poslom ili provoditi analize i pisati studije. Doktorski studij otvara brojna vrata, po potrebi čak i bez napuštanja primarne korporativne ili poduzetničke karijere. Drugim riječima, doktorski studij više nije “izolirani otok” ili “jednosmjerna cesta” za razvoj budućih sveučilišnih profesora ili predavača na poslovnim školama. Upravo suprotno, možemo očekivati da će većina doktora (ekonomskih) znanosti biti zaposlena u biznisu, vladinim institucijama ili društvenom sektoru (Sarrico, 2022.).

Disruptivne tehnologije kao game changer

Posljednjih godina nekoliko trendova radikalno mijenja temeljne postavke obrazovanja pa tako i onog doktorskog. Živimo u svijetu koji se, posredstvom tehnološkog napretka, mijenja iznimno brzo. Sukladno tome, vrlo je teško predvidjeti na koja će trenutno postojeća zanimanja umjetna inteligencija imati najveći učinak, koja će zanimanja prestati obavljati ljudi, a koja će se nova zanimanja s vremenom pojaviti. U tom kontekstu se i doktorski studiji nalaze na skliskom terenu. Doktorska razina obrazovanja više ne smije biti ni tangencijalno vezana uz učenje faktografskih podataka. Koncipiranje pregleda postojeće literature, jednostavnije obrade podataka ili konstrukcija istraživačkih hipoteza, zadatci su koje generativna umjetna inteligencija obavlja sve pouzdanije i efikasnije. Kako Gupta (2025.) lijepo primjećuje, doktorski studij budućnosti morat će svejedno imati snažan naglasak na spomenutim vještinama kako bi doktorandi mogli kritički pristupiti outputu umjetne inteligencije te kako bi bili u stanju prepoznati eventualne pogreške, zablude i nedostatke.         

U suvremenom okruženju obilježenom hiperprodukcijom publikacija i ubrzanom diseminacijom rezultata istraživanja, faktografska znanja mogu relativno brzo izgubiti aktualnost. Mnoge znanstvene paradigme koje su u prošlosti bile dominantne u međuvremenu su zamijenjene novima. Brojne teorijske perspektive s vremenom su empirijski diskvalificirane pa nadograđene ili u potpunosti supstituirane novim konceptima, a Kuhnove znanstvene revolucijevjerojatno će se u budućnosti odvijati sve brže. Zbog toga suvremeni doktorski studij treba staviti naglasak na razvoj istraživačkih kompetencija (od kvalitativnih i kvantitativnih metoda do kritičkog mišljenja, apstraktnog prosuđivanja i analitičkog pristupa problemu) jer takav temelj omogućuje lakšu prilagodbu promjenama i dugoročno dublje razumijevanje apstraktnih problema i složenih pojava. Tek na toj osnovi dolazi specijalizacija u nekoj uže određenoj domeni. Navedeno je u skladu s hipotezom o superiornosti generalista nad specijalistima u današnjem poslovnom okruženju u kojemu se prevladavajuće paradigme vrlo brzo mijenjaju (Epstein, 2019.). Isti način valorizacije kandidata pri zapošljavanju preferiraju, primjerice, i najveći tehnološki divovi današnjice ističući prilagodljivost kao jednu od najvažnijih osobnih karakteristika svojih zaposlenika.           

Umjesto zaključka: gdje smo tu mi

Doktorski studij Ekonomija i poslovna ekonomija na trostruko međunarodno akreditiranom Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu trajno je opredijeljen za uravnoteženi razvoj relevantnih znanja i istraživačko-analitičkih kompetencija koje imaju dugoročnu akademsku i tržišnu vrijednost. Predstavlja najbrojniji studij s najdužom tradicijom ekonomskog doktorskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj koji njeguje generalistički pristup, što znači da ne opterećuje polaznike preranim odabirom specijalizacije. 

Neovisno o tim pozitivnim obilježjima, navedeni kao i svi ostali doktorski studiji trebaju se kontinuirano mijenjati i ne smiju biti imuni na kritike. Ne postoji savršena metrika kvalitete studija ni istraživačkog rada, ali međunarodni rejting domaćih sveučilišta (iako je mjerodavniji rejting pojedinih fakulteta) zasigurno sugerira da postoji određeni prostor za napredak u konceptualizaciji i načinu izvođenja sveučilišnih doktorskih studija. Kontinuirano osuvremenjivanje nastavnog programa i integracija recentnih znanstvenih modela, metoda i spoznaja u nastavu nema alternativu, baš kao ni izbor predavača s međunarodno priznatim istraživačkim uspjesima.

Suvremeni doktorski studij u Republici Hrvatskoj treba se izvoditi na engleskom jeziku kako bi se dodatno potaknuli procesi internacionalizacije. Ne traže to od nas samo međunarodne akreditacije (npr. AACSB ili EQUIS) već je to nužan i logičan korak kako bi se mogla adekvatno valorizirati kvaliteta studija te povećati međunarodna vidljivost i utjecaj naših sveučilišta. Nije manje važna ni korist takvog studija za polaznike: prilika za osobni (akademski i stručni) razvoj u okruženju međunarodnih doktorskih studenata i profesora.

U posljednje vrijeme nemoguće je ne primijetiti da su polaznici svih razina studija, pa tako i doktorandi, počeli izravno tražiti mogućnost pohađanja nastave online ne bi li jednostavnije uskladili poslovne i privatne obveze s doktorskim studijem. Međutim, pritom moramo imati na umu globalna, ali i domaća iskustva stečena tijekom pandemije COVID-19. Online nastava lako može dovesti do suboptimalnih ishoda u obrazovnom procesu (Ristić Dedić i Jokić, 2021.). Ako je cilj pružiti zaista najbolje moguće obrazovanje, u tom slučaju ona ne može u potpunosti zamijeniti kontakt uživo, interakciju te razmjenu mišljenja i iskustava u predavaonici. To nikako ne znači da se ne treba intenzivirati modernizacija nastavnih procesa ili korištenje digitalnih tehnologija. Izvođenje dijela nastave online omogućava pružanje dodane vrijednosti i podržava razvoj globalno konkurentnih znanstvenika. Primjerice, ono može olakšati uključivanje respektabilnih inozemnih znanstvenika u nastavu na doktorskom studiju ili omogućiti polaznicima dislociranu prisutnost na nastavi u nekim specifičnim situacijama.  

Zaključna razmatranja trebaju se svakako dotaknuti i disruptivnog učinka umjetne inteligencije na obrazovanje. Umjesto izlizane fraze o generiranoj krizi obrazovanja uslijed razvoja umjetne inteligencije te nužnosti da se ta kriza promatra kao prilika, još jednom ću parafrazirati australskog znanstvenika Alexa Sen Guptu (2025.) sa Sveučilišta Novi Južni Wales: “Učinak umjetne inteligencije na obrazovne procese bit će dugotrajan, a ne tranzitoran. Na nama je samo odluka hoćemo li prepustiti da umjetna inteligencija oblikuje znanstvena istraživanja budućnosti ili ćemo mi definirati njezinu ulogu u istima.” Upravo je doktorski studij mjesto na kojem stručnjaci iz prakse prestaju biti pasivni ili nedovoljno kritični korisnici tehnologije te počinju aktivno analizirati i oblikovati načine na koje će umjetna inteligencija mijenjati gospodarstvo i poslovne procese.