Poslodavci sve češće traže od radnika da se vrate u urede. Posljednjih tjedana takve su odluke donijeli proizvođač hardvera Dell i banka JPMorgan Chase. Pridružili su se rastućem popisu koji uključuje AT&T, Amazon, pa čak i američku vladu gdje povratak u urede zagovara Elon Musk. On je rad na daljinu nazvao “moralno pogrešnim”, a njegove zagovornike “odvojenima od stvarnosti”. Poslodavci tvrde da će fizički povratak na radno mjesto povećati produktivnost, dok ga zaposlenici vide kao prikriveni način smanjenja broja zaposlenih bez masovnih otkaza.

Ako je cilj smanjenje troškova, postoji jednostavnija opcija, a to je smanjiti plaće radnicima na daljinu. Novo istraživanje pokazuje da bi mnogi na to pristali. Zoe Cullen s Harvardske poslovne škole, Bobak Pakzad-Hurson sa Sveučilišta Brown i Ricardo Perez-Truglia s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu otkrili su da su radnici u tehnološkom sektoru spremni prihvatiti smanjenje plaće od 25% u zamjenu za rad na daljinu u cijelosti ili djelomično. To sugerira da rad na daljinu nije samo pogodnost. Ako ga radnici cijene više nego što ga poslodavci ne vole, otvara se prostor za pregovore.

Autori su do ove procjene došli analizirajući stvarne ponude i prihvaćanje poslova, uz kontrolu vrste organizacije, beneficija i lokalnih troškova života, a kako bi izolirali utjecaj rada na daljinu. Njihovi rezultati razlikuju se od rezultata istraživanja koje je sa suradnicima proveo Nicholas Bloom sa Sveučilišta Stanford. Potonji su ustanovili da bi američki radnici u prosjeku pristali na samo 8% nižu plaću za hibridni model rada, pri čemu bi samo svaki peti zaposlenik prihvatio smanjenje od 15% ili više. Razlike u rezultatima mogu proizaći iz metodologije. Ankete odražavaju preferencije radnika, dok Cullen i njezini kolege analiziraju stvarne kompromise na koje radnici doista pristaju. Ulogu mogu imati i razlike u uzorku ispitanika – tehnološki radnici u prosjeku zarađuju više pa možda i više od ostalih cijene fleksibilnost.

Zašto poslodavci još uvijek nisu snizili plaće radnicima na daljinu

Povijesno gledano, pogodnosti koje imaju jasnu financijsku vrijednost često su dolazile uz smanjenje plaća. Jonathan Gruber s Tehnološkog instituta Massachusetts i Alan Krueger sa Sveučilišta Princeton otkrili su da kada su američke savezne države 1980-ih povisile obvezne naknade za osiguranje radnika u slučaju ozljede na radu, plaće su pale kako bi se taj trošak nadoknadio. Sličan obrazac prepoznali su i Price Fishback sa Sveučilišta Arizona i Shawn Kantor sa Sveučilišta Florida State analizirajući uvođenje zakona o naknadama za radnike u rizičnim industrijama poput vađenja ugljena i prerade drva. Ako je rad na daljinu, slično raznim drugim naknadama, visok trošak za organizacije, ali vrijedan za radnike, logično bi bilo očekivati i pad plaća.

No, to se zasad uglavnom nije dogodilo. Moguće je objašnjenje da organizacije ne žele stvoriti vidljive razlike u plaćama između radnika u uredu i onih na daljinu. Politikama ljudskih resursa obično se nastoji održati unutarnja pravednost i spriječiti nezadovoljstvo zaposlenika. Postoji i pravni rizik. Budući da žene češće rade na daljinu, smanjenje plaća za takav rad moglo bi neizravno povećati rodni jaz u plaćama, što bi poslodavci radije izbjegli.

Drugi razlog je taj što je rad na daljinu postao pregovarački adut. Umjesto da snižavaju plaće, organizacije koriste fleksibilnost kao sredstvo privlačenja i zadržavanja najtalentiranijih zaposlenika. Zamislimo stručnjaka za umjetnu inteligenciju koji u Amazonu zarađuje 250.000 američkih dolara godišnje. Ako ga Amazon prisili na povratak u ured, manje prestižni konkurent možda neće moći ponuditi istu plaću, ali ga može privući opcijom rada na daljinu. Fleksibilnost pomaže i u zadržavanju zaposlenika. Nicholas Bloom je utvrdio da hibridni modeli za trećinu smanjuju stopu odlazaka inženjera.

Hoće li se plaće na daljinu ipak smanjivati

No, što će se dogoditi kad se uvjeti na tržištu rada pogoršaju? Ako radnici budu imali manje opcija, organizacije možda više neće biti primorane nuditi rad na daljinu kao konkurentsku prednost. Umjesto toga, mogle bi ga početi “naplaćivati” nudeći niže plaće za poslove na daljinu, svjesne da tražitelji posla nemaju mnogo sličnih mogućnosti. Prvi znakovi takvog trenda već su vidljivi. Stope zaposlenosti žena srednjih godina i osoba s invaliditetom porasle su jer im je rad na daljinu omogućio ulazak na tržište rada, ali plaće u tim novim radnim aranžmanima padaju.

Radnici mrze obvezu povratka u urede. Kada je JPMorgan objavio ovu odluku, morao je onemogućiti komentare na svojoj online objavi uslijed žestokih kritika. U Dellu je gotovo polovica zaposlenika prošle godine odlučila ostati raditi na daljinu iako su im nadređeni jasno dali do znanja da tako neće biti promovirani. Unatoč otporu, ono što slijedi moglo bi im se još manje svidjeti.