PDF

12 MIN.

Akademska karijera

Širina njegovog znanja proizašla je iz suradnje s ekonomistima poput Branka Horvata i Vojmira Franičevića, kao i studija na Oxfordu gdje je imao priliku izravno učiti od Sir Johna Hicksa, jednog od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća. No ne treba zanemariti ni njegovu obiteljsku intelektualnu pozadinu. Otac mu je bio Rudolf Bićanić, poznati hrvatski ekonomist i političar te osnivač Zavoda za proučavanje seljačkog i narodnog gospodarstva (koji se danas smatra zametkom Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu). Njegova majka, Sonia Wild Bićanić, bila je profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, autorica studija o engleskoj književnosti, društvu i kulturi Velike Britanije, stilistici i teoriji diskursa te mnogobrojnih prijevoda na engleski, suautorica udžbenika za učenje engleskog jezika.

Ivo Bićanić u svojoj se karijeri najviše posvetio istraživanjima u područjima političke ekonomije tranzicije, tržišta rada u tranzicijskim zemljama, ekonomske nejednakosti, ekonomske povijesti, a posebno su ga zanimale teorije ekonomskog rasta. Proučavajući ekonomske teme, nerijetko se oslanjao i na znanja iz ostalih društvenih znanosti kako bi probleme koje je analizirao stavio u širi društveni i analitički kontekst.

Na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, samostalno ili u koautorstvu, objavio je niz relevantnih radova o tranziciji u Republici Hrvatskoj. Svakako treba istaknuti njegovu knjigu Makroekonomika I za ekonomiste i neekonomiste s hrvatskim primjerima, koju je napisao nakon odlaska u mirovinu. Ipak, ne pamtimo ga samo kao sveučilišnog profesora (jer za akademske titule nije previše mario ili se iza njih skrivao) nego prije svega kao javno angažiranog intelektualca koji je:

• provodio interdisciplinarna istraživanja dostupna široj javnosti

• iznosio istinu i kritiku ekonomskih politika kada je to bilo potrebno

• pojašnjavao složene koncepte i ekonomske pojave neinformiranoj općoj javnosti.

Bićanićeva istraživanja i glavne spoznaje

Kao javni intelektualac vodio se svojim najdražim citatom Johna M. Keynesa: “Problem ne leži toliko u razvoju novih ideja, već u bijegu od onih starih.” Ivo Bićanić je uspio oboje – svakodnevno razvijati nove ideje, a posebno pobjeći od onih starih. Ne samo da je postavljao dijagnoze, već je nudio i (najčešće vrlo inovativna) rješenja. U tome mu je pomoglo vrhunsko poznavanje teorija i strategija rasta. Bio je jedan od rijetkih, a većinu vremena i jedini hrvatski ekonomist koji je govorio ne samo o kretanju kratkoročnog BDP-a, već i o kretanju potencijalnog BDP-a. Jedini je govorio o postizanju “modernog ekonomskog rasta” (tj., postojano visokim stopama rasta u duljem razdoblju koje vode k restrukturiranju gospodarstva). Bio je ekonomist koji se sustavno zalagao za provođenje “šok terapije” jer je upozoravao kako Republika Hrvatska iza sebe ima desetljeća neuspješnih gradualističkih reformi koje nikada nisu stvorile uvjete za moderni ekonomski rast zasnovan na inovacijama.

Predlagao je nove pristupe izradi proaktivnih strategija rasta, a konkretne je prijedloge iznio prije dvanaest godina kao voditelj projekta Dijagnostikom prepreka rasta do novih politika rasta. U taj projekt, koji je financirala Hrvatska udruga poslodavaca, uključio je dvadesetak ekonomista raznih generacija i s različitih institucija. Istražujući veličinu i efikasnost države, otvorenost ekonomije, poduzetništvo te tržište rada, kao ključnu prepreku postizanju modernog ekonomskog rasta u Republici Hrvatskoj, identificirao je nisku mobilnost (seljivost), pod čime je podrazumijevao smanjenu mobilnost kapitala (između različitih sektora), roba i usluga (osobito investicija), ljudi (i njihovih znanja i kompetencija) te ideja (tehnologije). Iako su projekt i njegovi istupi bili solidno popraćeni u medijima, predložena rješenja i politika “šoka mobilnosti” nisu dopirali do nositelja ekonomske politike.

Kritika nasuprot pozicije moći

Njegov zaštitni znak bili su sadržajem bogati, britki i originalni komentari gospodarskih kretanja, ključnih gospodarskih problema, a posebno prijedloga ekonomske politike. Tako je bio među prvima koji je otvoreno i bez straha govorio o ortačkom kapitalizmu, stvaranju “kapitalizma bez kapitalista”, problematičnom modelu privatizacije, nepoštenoj političkoj redistribuciji, stvaranju rentijerske ekonomije i nestimulativnog institucionalnog okvira za razvoj modernog poduzetništva. Pisao je o općem institucionalnom deficitu, veličini sive ekonomije i propuštenim tranzicijskim prilikama.

U medijskim nastupima bio je provokativan s epitetom jednog od najoštrijih i najoriginalnijih kritičara vladinih ekonomskih politika, neovisno o ideološkom predznaku pojedine vlade čiju je politiku ocjenjivao. Uvijek je isticao da nositeljima ekonomske politike nedostaje proaktivnosti jer uglavnom pasivno (i to često pogrešno) reagiraju na događaje. Posebno je bio kritičan prema kratkim (tzv. “bullet point”) ekonomskim programima u power pointu (kada se Tim Orešković pojavio u Saboru s takvom prezentacijom diglo mu se ono malo preostale kose na glavi). Uvijek je podsjećao da je u Republici Hrvatskoj od početka devedesetih napisano i usvojeno preko dvadeset razvojnih strategija na koje su potrošeni milijuni kuna, a Lijepa naša je po mnogim pokazateljima pri dnu Europske unije.

Jedna od njegovih posljednjih kritika, koja je snažno odjeknula u javnosti, odnosila se na Nacionalnu razvojnu strategiju Republike Hrvatske do 2030. godine. Sažeto, Ivo Bićanić je o Strategiji rekao:

“Papazjanija koja se nudi kao strategija nepopravljivo je loša. Bio bi gubitak vremena tekst vraćati na doradu kojom bi se eventualno napravio smisleni dokument na trećini sadašnje duljine. Autori Tramišak/Plenković nisu sposobni i nemaju hrabrosti napraviti bolje. Dokument kakav je sad zadovoljava eurokrate da odriješe kesu, a rasprave oko ove papazjanije gubitak su vremena. Imalo bi je smisla ismijati kako bi se autorima pokazalo da prepoznajemo u kojoj su mjeri napravili traljav posao. Dobili smo sterilan i bezubi dokument, koji ni ovu ni buduće vlade ni na što ne obavezuje i ne ograničava provedbu njihovih programa, kakvi god bili. Svatko i dalje može što hoće.”

Svaku kritiku koju je iznio u vezi sa Strategijom čvrsto je argumentirao, a za njezine brojne slabosti dao i konkretne prijedloge za poboljšanje. To je bio njegov modus operandi u svim sličnim situacijama: Da, kritika, ali i rješenje, uz stručno i logičko prosuđivanje.

Informiranje i obrazovanje javnosti

Pridjev “javni” podrazumijeva da je intelektualac Ivo Bićanić složene ideje i probleme ekonomske znanosti približavao studentima, stručnjacima iz drugih područja i javnosti. Smatrao je, slično kao i Glenn Hubbard, bivši dekan poslovne škole na sveučilištu Columbia, da je uloga profesora ekonomije koristiti svoje znanje za opće dobro i unaprjeđenje ne samo ekonomskih već i širih društvenih procesa. Isto je tako vjerovao da se na taj način može pomoći širokim skupinama zainteresiranih pojedinaca da shvate složenost ekonomije te prepoznaju pokušavaju li ih nositelji politika obmanuti skrivajući se iza jezika i fraza koje većina ne razumije.