U prošlom broju objavili smo prvi dio razgovora s američkim mikroekonomistom i uglednim profesorom na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji. Slijedi nastavak u kojem nobelovac Alvin E. Roth detaljnije objašnjava koncept dizajna tržišta stvarnim primjerima te pruža kratki osvrt na pitanja hrvatskog tržišta javnog stanovanja, liste čekanja u našem javnom zdravstvu i problematike upisa u srednje škole.

Srhoj: Postoje li primjeri tržišnih mjesta koja uspijevaju ostvariti stabilna uparivanja?

Roth: Američko tržište liječnika za prvo zapošljavanje ima specifičan pristup kojim izbjegavaju raspetljavanje i zagušenje tržišnog mjesta. U usporedbi s tržištem za zapošljavanje ekonomista, ovo je tržišno mjesto centralizirano na drugi način. Pri zapošljavanju liječnika postoji centralizirana klirinška kuća koja koristi računalni algoritam. Taj algoritam, temeljem inputa u obliku redoslijeda preferencija koje dostavljaju kandidati i poslodavci, brzo šalje sve ponude, prihvaćanja i odbijenice. Algoritam koji predlaže uparivanja složenija je verzija ideje temeljene na algoritmu odgođenoga prihvaćanja. Cilj algoritma jest ostvariti pravednu i efikasnu alokaciju ukupne vrijednosti svih mogućih uparivanja liječnika i bolnica. U algoritmu odgođenoga prihvaćanja posebice je važno pronaći stabilno uparivanje koje označava nepostojanje dvoje sudionika koji bi radije bili upareni s nekim trećima u odnosu na onog liječnika ili bolnicu s kojima su trenutno upareni. U stabilnim uparivanjima nema tzv. blokirajućih parova, odnosno situacija u kojima bi dva sudionika (npr. liječnik i bolnica), više željeli biti upareni jedan s drugim umjesto predloženih uparivanja. Ako takav blokirajući par postoji, onda uparivanje nije stabilno te postoji prostor za poboljšanje.

Srhoj: Kako funkcionira proces?

Roth: Inicijalno, svaki liječnik navodi bolnicu koja mu je prvi odabir, a svaka bolnica uzima najboljih N liječnika za N pozicija koje traži te odbija sve druge. U svakom sljedećem koraku algoritma, onaj liječnik koji je odbijen u prethodnom koraku prijavljuje se na sljedeću najpoželjniju bolnicu koja ga nije odbila. Svaka bolnica opet uzima svojih N najpoželjnijih liječnika za N otvorenih pozicija, a ostale prijavljene odbija. Algoritam završava kada se iscrpe sve prijave, a konačan je rezultat uparivanje u kojem svaka bolnica prihvaća liječnike čije je prijave odabrala. Naziv odgođeno prihvaćanje proizlazi iz toga što su odluke o tome koje liječnike će pojedina bolnica prihvatiti odgođene do kraja procesa apliciranja. Ono što je dobro glede ovoga algoritma jest to što je proces siguran za liječnike, odnosno liječniku je dominantna strategija pružiti rang-listu koja predstavlja njegove stvarne preferencije. Takvi mehanizmi ne zahtijevaju od liječnika strateško razmišljanje o tome u kojim bolnicama žele raditi drugi liječnici, nego samo trebaju navesti vlastite preferencije gdje bi željeli raditi.

Srhoj: Koliko je često potrebno modificirati algoritme?

Roth: Prije nego algoritam predloži uparivanja na tržištu liječnika, provode se intervjui koji oblikuju preferencije novih liječnika i bolnica. Ovom tržištu su se dogodila zagušenja u procesu intervjuiranja jer je izrazito puno zainteresiranih liječnika i bolnica te stoga puno intervjua. Neke od ideja kako unaprijediti uparivanja na ovom tržištu su: (1.) ograničavanje broja mjesta na koje se kandidat može javiti kroz centraliziranu klirinšku kuću ili (2.) ograničavanje broja intervjua koji se mogu provesti, u kombinaciji s mehanizmom signaliziranja. Pedesetih godina prošloga stoljeća gotovo svi diplomanti američkih medicinskih fakulteta bili su muškarci, a danas su žene i muškarci ravnomjerno zastupljeni. Jedna od posljedica te promjene jest sve veći broj parova koji zajedno završavaju medicinski fakultet i traže dvije, a ne samo jednu lokacijom povezanu otvorenu radnu poziciju. Izvorno dizajnirana klirinška kuća, u kojoj je svaki pojedinac predao listu rangiranja koja je trebala predstavljati njegove ili njezine individualne preferencije, nije funkcionirala za parove. Stoga smo naknadno razvili algoritam koji pomaže pronaći uparivanja za parove. Općenito, u odnosu na dizajnere mehanizama dizajneri tržišnog mjesta trebaju aktivno pratiti kako se okruženje mijenja i shodno promjenama okruženja redizajnirati tržišno mjesto.

Srhoj: Na kojem ste još primjeru centralizirane klirinške kuće s algoritmom odgođenoga prihvaćanja radili?

Roth: S koautorima sam pomogao uspostaviti centraliziranu klirinšku kuću u New Yorku za upise u srednje škole, koja je zamijenila zagušeni, decentralizirani proces upisa u škole. Javne škole u Bostonu također su prihvatile ovaj novi sustav, a kasnije smo radili na uspostavi centraliziranih klirinških kuća i u Denveru, Washingtonu, Newarku, New Orleansu i Chicagu. Cilj je bilo uključiti što više škola, jer se zagušenje događa kada pojedine učenike prihvaća više škola. Tada drugi učenici moraju čekati njihove odluke prije nego nepopunjena mjesta postanu dostupna. Problem je posebice izražen kada škole imaju zasebne, nekoordinirane upise. Na tržišnim je mjestima vrlo bitno da postoji razina povjerenja kako bi se stekla i održala javna potpora. Centralizirane klirinške kuće koje funkcioniraju po jasnim pravilima mogu povećati transparentnost upisa u škole čak i u gradovima u kojima se školski upisi smatraju korumpiranim. Ono što je bitno s aspekta dizajna tržišta jest da se zagušenje zbog decentraliziranih upisa u škole može smanjiti tako da se tržište zgusne, tj. da se sve škole uključe u jedinstvenu klirinšku kuću koja svakom učeniku daje jednu ponudu.

Srhoj: Koje su ključne koristi uspostavljanja centralizirane klirinške kuće pri odabiru željene škole?

Roth: Ona omogućuje spajanje upisnog procesa za veći broj škola u jednu platformu, koristi računalnu brzinu za procesiranje ponuda, prihvaćanja i odbijenica prema podnesenim, unaprijed definiranim listama preferencija.

Srhoj: Zašto nemamo više klirinških kuća?

Roth: Ponekad je definiranje preferencija unaprijed poprilično skupo. Primjerice, na tržištu s iskusnim stručnjacima, preferencije o svim mogućim pozicijama uključuju i pretraživanje poslova za partnere tih stručnjaka te škola za njihovu djecu. Slično je na tržištu za zapošljavanje budućih sveučilišnih profesora. Teško je zamisliti da bi fakulteti formirali duže liste preferencija svih kandidata koje bi naveli u centraliziranoj klirinškoj kući. Ponekad klirinška kuća nije ni poželjna. Primjerice, na Sveučilištu Duke ne žele uparivanje cimera, već su skloniji dodjeli slučajnim odabirom kako bi poticali raznolika uparivanja.

Srhoj: Na konferenciji 'Izazovi Europe' Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu govorili ste o kontroverznim tržištima. O čemu se radi? Kako je to različito od crnog tržišta?

Roth: Zakoni koji kriminaliziraju ili značajno ograničavaju transakcije, kao što je primjer zabrane trgovine alkohola, vode dizajnu crnih tržišta. Tržište droge jasan je primjer kako ilegalna (crna) tržišta mogu kontinuirano postojati. Prije nekoliko godina 46% zatvorenika u SAD-u bilo je osuđeno zbog korištenja ili prodaje droga, no usprkos tome imali smo više od 60 000 smrti zbog predoziranja. Jednostavan ekonomski model racionalnog zločina i ovisnosti predviđa da ako su kazne dovoljno visoke, veoma mali broj ljudi će prodavati ili ilegalno koristiti droge, zatvori će biti praktični prazni, a smrti od predoziranja minimalne. Međutim, to nije ono što vidimo u stvarnosti jer postoje problemi u dizajnu tržišta. Kod tzv. kontroverznih tržišta neki ljudi žele sudjelovati na tržištu, a drugi ga žele zabraniti, čak i kada je teško identificirati ili mjeriti njegove negativne učinke na druge ljude. Nekada su to više, a nekada manje čudne odluke o zabrani. Primjerice, s jedne strane, tržište hrane proizvedene od žohara nije zabranjeno, međutim potražnja je relativno mala. S druge strane, tržišta konjskim ili psećim mesom imaju potražnju, ali su zabranjena u nekim saveznim državama. Drugi su primjer brakovi istoga spola. Nekada su oni zabranjeni iako imate dvoje partnera koji se žele vjenčati. Jedan od najstarijih kontroverznih tržišta jest prostitucija. Postoji velika povijest nastojanja ukidanja prostitucije. Primjerice, u Norveškoj, Švedskoj ili Islandu “kupovina” spolnog odnosa je kriminalizirana, ali prodaja je dekriminalizirana, dok je u nekim državama prostitucija legalna poslovna aktivnost (npr. Nizozemska). Postoje i dokazi da dekriminalizacija može dovoditi do smanjenja štete, npr. smanjenju spolno prenosivih bolesti i smrti sudionika tržišta. Još jedno kontroverzno tržište jest tržište za surogat majčinstvo, tj. tržište u kojem netko nosi i rađa dijete za nekog drugog. U većini država SAD-a “komercijalno” surogat majčinstvo je legalno. Međutim, s jedne strane, neplaćeno surogat majčinstvo je legalno u Engleskoj i Kanadi, a s druge strane, u većini zemalja zapadne Europe surogat majčinstvo uopće nije legalno, odnosno ne priznaju roditeljska prava surogat roditelja. Možemo reći da se radi o kontroverznom tržištu.

Srhoj: Jedno od kontroverznih tržišta kojima ste se bavili tržište je bubrega, odnosno bavili ste se problemom razmjene bubrega. Zašto ste se uopće bavili tim tržištem?

Roth: Otkazivanje bubrega značajan je uzrok smrti u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju. U SAD-u ta je industrija procijenjena na 50 milijardi eura godišnje i uzima 7% Medicare budžeta. Transplantaciju možete i ne morate odabrati, mogućnost je i dijaliza koja može produžiti život, ali nakon dobivanja bubrega biste ipak trebali imati mogućnost za nastavak zdravijeg života. Oko 100 000 Amerikanaca na listi je čekanja za bubreg od umrloga donora, ali samo je 14 000 bubrega transplantirano od umrlih donora, dok 8 000 pacijenata ili ne dočeka bubreg za svoga života ili je maknuto s liste čekanja jer više nisu bili podobni za transplantaciju. Zdravi ljudi imaju dva bubrega i mogu preživjeti s jednim pa je donacija bubrega od živog donatora moguća. Samo 2017. godine u SAD-u je napravljeno gotovo 6 000 transplantacija bubrega od živih donora. Zanimljivo je da je svugdje u svijetu, osim u Iranu, zakonom zabranjeno kupiti bubreg. Stoga je tržište bubrezima kontroverzno (ili neprihvatljivo) tržište – zabranjeno je platiti bubreg, ali je moguće primiti donaciju u obliku bubrega, odnosno, bubreg mora biti klasificiran kao dar. Iako postoji crno tržište za bubrezima, većina ljudi, što je i razumljivo, ne žele da im kriminalci ilegalno transplantiraju bubreg. Moguće je povećati broj dostupnih organa za transplantaciju između pacijenata i živih donora putem razmjene, no bez plaćanja za dobiveni organ.

Srhoj: Što je tu bio veliki pomak u korištenju dizajna tržišta?

Roth: Pa, u pojedinim slučajevima postoji živi donor koji želi pomoći nekome, primjerice otac (A) djetetu (B). Moguće je da nisu kompatibilni te u tom slučaju dijete treba čekati umrloga donora koji je kompatibilan s djetetom. Međutim, postoji i mogućnost da otac donira svoj bubreg nekom drugom djetetu (D), primjerice, u slučaju da to dijete također ima oca (C) koji želi pomoći svom djetetu (D). Napravili smo registar pacijenata i omogućili pronalaske dugog lanca razmjene živih donora–pacijenta kako bismo povećali broj transplantacija i tako povećali broj spašenih života. To “tržište” ima svoje specifičnosti. Primjerice, nakon što se upari više kombinacija donora–pacijenta u razmjeni, potrebno je transplantacije napraviti istovremeno kako bi bili sigurni da će svi pacijenti (oba djeteta u našem primjeru) dobiti svoj bubreg. Isto tako, liječnici mogu razrijediti tržište tako što lagana uparivanja rade sami unutar bolnice, a u registar upisuju više težih slučajeva ili ako ne ažuriraju bazu podataka i sl.

Srhoj: Koji bi bio najvažniji korak naprijed u ovom području?

Roth: Najzanimljiviji pokušaji su oni koji se odnose na snižavanje barijera međunarodnih granica za razmjenu bubrega. Dosadašnji uspješni primjeri su razmjena bubrega između Meksika i SAD-a, Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata ili recimo Izraela i Češke. Ne znam detalje transplantacije živih donatora u Republici Hrvatskoj, ali vaša zemlja ima samo četiri milijuna stanovnika. Niste gusto tržište pa je potencijalno moguće ostvariti veću korist razmjenom s cijelom Europskom unijom.

Srhoj: Imate li još nešto na čemu trenutno radite?

Roth: Uključen sam u razgovor sa Sveučilištem Stanford glede raspodjele kolegija, tj. kako upariti studente s kolegijima. Sudjelovao sam na nekim tržištima koja uključuju pametne telefone i mjesta odakle dobivaju bežičnu vezu. Mislim da postoji mnogo neiskorištenog bežičnog kapaciteta. U posljednje vrijeme vodim razgovore vezane uz umjetnu inteligenciju i to gdje mislimo da ide te kako je koristiti. Važan dio posla dizajnera tržišta je razgovor s ljudima koji sudjeluju na tržištu i organiziraju ga.

Srhoj: Možemo li kratko raspraviti tri problema za dizajnera tržišta u Republici Hrvatskoj kako bismo ovo o čemu smo razgovarali stavili u lokalni kontekst? Riječ je o tržištu javnoga stanovanja, listama čekanja u javnom zdravstvu i upisima u srednje škole.

Roth: Već vidim da su to sve teška pitanja koja traže dublje razumijevanje elemenata i okruženja svakog tržišta. Mogu se kratko osvrnuti, iako nisu sva usko vezana uz ono što radim. Međutim, dizajneri tržišta već su proučavali sve navedeno. Ne uvijek s odličnim rješenjima. I isto tako, neka rješenja su možda prikladna za SAD, ali ne i za Republiku Hrvatsku.

Srhoj: Slažem se, ali dajmo našim čitateljima nešto za razmišljanje. Jedno od tržišta koje je problematično u Republici Hrvatskoj jest javno stanovanje. Turizam povećava cijenu stanova, a mlade obitelji nemaju dovoljno novca za kupiti stan. To potiče i odlazak mladih u inozemstvo te odljev mozgova. Što je tu moguće učiniti?

Roth: Dio izazova s javnim stanovanjem često je nedostatna ponuda. Bilo bi dobro ako se ponuda može povećati. No tu možda postoji i problem uparivanja. Drugim riječima, možda imam posao na južnom, a netko drugi na sjevernom dijelu otoka. Ako je subvencionirano stanovanje dovoljno rijetko, možda ću radije prihvatiti javno stanovanje na sjevernom dijelu otoka i voziti se na južni dio nego čekati prikladnije javno stanovanje. No to stvarno nije pravi izbor stanovanja za mene. Mogućnost je redizajnirati kako funkcionira lista čekanja, odnosno koja obećanja mi možeš dati ako predam moje trenutno stanovanje nekome drugome za uzvrat za vrh liste čekanja za kuću na južnom dijelu otoka. Postoje istraživanja koja su se bavila pitanjem kako organizirati listu čekanja. Svakako, radi se o problemu rijetkosti, bilo bi poželjno povećati ponudu.

Srhoj: Jedno od tržišta koje je problematično u Republici Hrvatskoj jesu duge liste čekanja u javnom zdravstvu, od kojih zatim koristi ima sektor privatnog zdravstva. Pacijenti kažu, primjerice, ako ću čekati pet mjeseci, onda ću radije jednostavno platiti privatnog doktora.

Roth: Ne znam kako točno funkcioniraju liste čekanja u bolnicama u Republici Hrvatskoj, ali sam malo proučavao kako rade u Kini. Tamo, prije svega, nije bilo centraliziranog načina zakazivanja sastanaka. Morali ste ići od bolnice do bolnice da biste zakazali sastanke. I ljudima su se sviđale bolnice u velikim gradovima i sviđali su im se liječnici s otmjenim životopisima koji nisu uvijek i najbolji za ono što im je bilo potrebno. Primjerice, ako imate šum na srcu, ne želite da vas pod svaku cijenu pregleda šef kardiologije, možda biste samo trebali nekoga tko se specijalizirao za šumove na srcu. I tako je jedna od stvari koja je pomogla u Kini zapravo mogućnost zakazivanja termina putem interneta, jer je dio problema sa zagušenjem bila nemogućnost pronalaženja kvalificiranih liječnika koji žive blizu mjesta vašeg stanovanja, a ne, primjerice, u Šangaju ili Pekingu. Dakle, rješenje je bilo u pružanju relevantnih informacija pacijentima. Ako u Republici Hrvatskoj pacijenti nemaju pristup informacijama o dostupnosti termina na različitim geografskim lokacijama za njihov zdravstveni problem – takvu opciju biste mogli razmotriti.

Srhoj: Obrazovni sustav. Zamislimo sljedeći problem. Imamo upis osnovnoškolaca u srednje škole. Imamo osnovnoškolce u ruralnim i u urbanim sredinama. Upis u srednje škole funkcionira temeljem ocjena iz osnovne škole. Međutim, pretpostavimo da je lakše dobiti bolje ocjene u ruralnim nego u urbanim sredinama. Kako popraviti to tržište?

Roth: Ovo je problem i kod nas u SAD-u. Imali smo dugo razdoblje u kojem smo bili skloni standardiziranim testovima upravo zbog toga što ste spomenuli. Kada sam bio dječak, imali smo standardizirani test koji se zvao Test nadarenosti. A riječ nadarenost znači urođenu nadarenost pa nam je bilo pojašnjeno da za taj test ne treba učiti jer se za njega ne možete pripremiti. No, s vremenom, razvilo se tržište priprema za Test koje je pokazalo da je zapravo moguće pripremiti se za njegovo pisanje. I onda je to polako postao instrument nejednakosti. Bogati su roditelji mogli platiti pripreme za Test, oni siromašni baš i nisu. Mislim da je takav koncept neko vrijeme dobro funkcionirao, a onda je počeo raditi manje dobro. U neravnoteži smo i ne znamo što učiniti u vezi s time. Udaljavamo se od tih testova, a krenuli smo prema njima upravo zbog razloga koje ste predstavili. Postoji i slučaj Vrhovnog suda na temu afirmativnog upisa na fakultet. Pitanje je možemo li pri upisu uzeti u obzir etničku pripadnost i rasu ili možda socioekonomski status? Ne mislim da je socioekonomski status trenutno sporan, ali rasa svakako jest zbog čega u SAD-u posebice vodimo računa o rasnim pitanjima. Ljudi koji su živjeli u siromaštvu, djeca koja su odrasla u siromašnim četvrtima često su pohađala siromašne škole i stoga nisu tako dobro pripremljena. Jednostavno nisu dobila jednaku šansu. No možda bismo to trebali popraviti prilagodbom upisa. Možda će netko tko je bio dosta dobar u veoma lošoj školi stvarno procvjetati. Takve rasprave vodimo.

Srhoj: Hvala što ste prihvatili ovaj razgovor! Moje zadnje pitanje odnosi se na kolegij Dizajn tržišta. Na prijediplomskim i diplomskim studijima hrvatskih sveučilišta poučavamo mikroekonomiju, analiziramo ponudu i potražnju, strukturu tržišta, utjecaj na cijene, ali ne i vrlo zanimljivo područje dizajna tržišta. Kada se taj kolegij predaje na Sveučilištu Stanford i koje je predznanje potrebno za njegovo pohađanje?

Roth: Biti ekonomist, a posebno dizajner tržišta, vrlo je uzbudljivo i čitatelji Ekonomskog znalca trebali bi to znati te razmisliti o upisu studija ekonomije. Na Stanfordu imamo prijediplomske i diplomske kolegije dizajna tržišta. Naše sveučilište je svojevrsni centar izvrsnosti za dizajn tržišta pa imamo i cjelogodišnje edukacije za doktorande. Preduvjet za upisati kolegij jest poznavanje mikroekonomije i teorije igara. Ponekad imamo i studente s informatičkog ili matematičkog fakulteta koji mogu dobiti dopuštenje za upis na kolegij. Ti studenti postepeno nadoknade ekonomska znanja koja nemaju, ali i donesu nove korisne spoznaje i vještine iz svojih područja. Iako su se, povijesno gledano, ekonomisti bavili sustavima cijena (primjerice na tržištu roba), teorija igara, eksperimentalna i bihevioralna ekonomija te dizajn tržišta danas nam omogućavaju kvalitetniju analizu pravila, pružaju uvid u ljudske interakcije s pravilima te olakšavaju razumijevanje, zaobilaženje i promjenu pravila.