Ublažiti sezonalnost prvonavedeni je i ključni cilj nove Strategije razvoja održivog turizma do 2030. godine. No, je li sezonalnost turizma zapravo neobična pojava, koliko je stvarno nepoželjna i/ili problematična, i koliko se ona uopće može izbjeći? Ova se pitanja ne čine toliko promašenima kada uzmemo u obzir da smo kao „najsezonalnija“ europska turistička zemlja (i šire) još prije pandemije COVID-19 zapravo nizali jednu za drugom „rekordnu“ turističku godinu, a vrlo brzo nastavili s dobrom praksom i nakon pandemije. U 2023. godini opet smo u poziciji da srušimo stare rekorde, mjereno i fizičkim i financijskim pokazateljima te budemo ispred naših turističkih konkurenata s Mediterana. 

Kako nešto nije u redu s našim turizmom
kada smo tako uspješni?

Problematika vezana uz sezonalnost hrvatskog turizma ne predstavlja lagano ljetno štivo. Dubinska rasprava o tome što je bilo, kako je trenutno i što možemo očekivati zahtijevala bi puno više prostora (iznošenje činjenica, stavova i brojki) i vremena. No odgovori na gore postavljena pitanja nameću se sami po sebi, dok se obrisi onoga kamo idemo mogu iščitati iz dostupnih statističkih podataka.

Za početak, sezonalnost turizma nije nimalo neobična pojava. Zapravo, sasvim je uobičajeno (i logično) da je turistička potražnja koncentrirana upravo u sezoni, u razdoblju poželjnih vremenskih uvjeta, glavnih godišnjih odmora i najdužih školskih praznika. Pritom, neke zemlje poput Austrije, Švicarske i Italije, za razliku od Republike Hrvatske, imaju dvije sezone, dvije turističke špice. U vrijeme kraćih božićnih i novogodišnjih praznika, tj. u razdoblju oko njih, razvile su turističku ponudu koja ima dovoljno snažnu moć privlačenja gostiju. Ljeti se mnogi vole kupati, a zimi skijati. Usporedbe radi, mi nudimo samo ovo prvo.

No koliko god normalna i uobičajena bila, sezonalnost turizma svakako je nepoželjna, pa i problematična pojava. Prije svega zbog toga što je izazovno planirati bilo kakvo poslovanje kada posla, u biti, ima svega nekoliko mjeseci tijekom godine. Kao posljedica sezonalnosti, jasno je da ono što poduzetnicima u turizmu kao uslužnoj djelatnosti ponajprije treba jesu sezonski radnici. No malo tko je zapravo sretan sa sezonskim poslom (makar se radilo i o stalnim sezoncima). Takve poslove, koji su vrlo intenzivni i nerijetko zahtijevaju više od 8-satnog radnog vremena i rad bez slobodnih dana, prihvaćaju ponajviše oni koji osjećaju financijski imperativ i fizički su u stanju podnijeti povećane radne zahtjeve.

Poduzetnicima je velik izazov pronaći potrebnu radnu snagu iz sezone u sezonu i održavati primjerene razine kvalitete usluge. Sve donedavno prethodno opisani poslovni model dosta je dobro funkcionirao, ali u međuvremenu, posebice nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, ispraznila se većina tradicionalnih bazena sezonske radne snage poput Slavonije ili susjedne nam Bosne i Hercegovine. Stoga je danas sve veći problem pronaći radnika za sezonu, nešto što se oduvijek uzimalo zdravo za gotovo. Doista, svjedočimo situaciji da je potencijalnih sezonskih radnika sve manje, a turista sve više!

Može li se izbjeći sezonalnost hrvatskog turizma?

Treba reći da su realne mogućnosti dosta ograničene. Sustavnim planiranjem, razvojem specifične turističke ponude i kvalitetnom, ciljanom tržišnom komunikacijom sigurno je moguće privući turiste i izvan sezone kupanja. Pritom, imamo mi štošta za ponuditi i izvan vršnog razdoblja od lipnja do rujna (uzmite kao svijetle primjere zagrebački Advent ili zdravstveni turizam), ali unatoč tome nam je dosta teško produžiti turističku sezonu. Zašto?

Jedan razlog zasigurno je dominacija filozofije i modela turizma koji se oslanja na “sunce i more”. I mi se na to oslanjamo jer nam je relativno jednostavno privući turiste ljeti. A da bi privukli turiste izvan tog razdoblja morate im, jasno, ponuditi snažan motiv za dolazak, što zahtijeva veliki trud, ulaganja i prije svega maštovitost. Zanimljivo je da druge turističke zemlje, u kojima također dominira model “sunca i mora”, poput Italije i Španjolske, imaju manje izraženu sezonalnost turističke aktivnosti. Kako je to moguće? Zašto jednostavno ne preslikamo njihov model?

Nekoliko je razloga za to, ali naglasio bih dva glavna. Prvo, turistička putovanja izvan glavne sezone imaju izletnički karakter i kraća su. Dakle, trebate biti prometno (jako) dobro povezani, idealno zračnim putem, da biste privukli turiste iz inozemstva. Nitko ne želi za produženi vikend provesti dan na cesti i pritom brojati automobile u redu ispred sebe na naplatnim kućicama. A Republika Hrvatska i dalje je relativno slabo povezana direktnim zračnim linijama izvan glavne sezone, s udjelom zračnog prometa od tek 20% u ukupnim dolascima, što je daleko ispod globalnog prosjeka koji iznosi visokih 59%. Drugo, budući da su putovanja izvan glavne sezone u pravilu kraćeg trajanja, domaći turisti i oni u neposrednom susjedstvu igraju značajnu ulogu u produljenju sezone jer mogu najjednostavnije doći do naših destinacija. No zbog relativno malobrojnog stanovništva i ograničene kupovne moći, pogotovo uz sve više cijene, domaća turistička potražnja jednostavno nije dovoljno snažna da bude značajniji zamašnjak produljenja sezone za razinu receptivnih kapaciteta koje imamo. Drugim riječima, potpuno smo ovisni o stranim turistima koji u Republici Hrvatskoj ostvaruju više od 90% svih noćenja, ovisno o promatranoj godini.

Kako se zapravo u stvarnosti razvija situacija oko sezonalnosti našeg turizma?

Ako želimo saznati kamo idemo, dovoljno je pogledati sljedeći grafikon i tablicu s podatcima o broju turističkih noćenja tijekom mjeseca i godina, i to za zadnjih sedam godina otkako se evidencija boravka turista vodi putem sustava evisitor.